Biografija

Moje ime je Lejla Alagić. Prvi i drugi ciklus studija psihologije završila sam u Sarajevu. Nakon završetka studija psihologije, odlučila sam se za dodatno usavršavanje iz oblasti psihoterapije. Četverogodišnju edukaciju iz kognitivno-bihevioralne psihoterapije završila sam u Centru za KBT u Banja Luci pod vodstvom dr. Igora Krnetića, gdje danas djelujem i kao peer supervizor.

Tokom godina rada i stručnog razvoja, pronašla sam najdublju povezanost sa pristupima trećeg talasa KBT-a, posebno s Terapijom prihvatanja i posvećenosti (ACT) i Terapijom usmjerenom na saosjećanje (CFT), koje su postale osnova mog terapeutskog rada. Ova kombinacija se pokazala izuzetno efikasnom u radu s različitim životnim izazovima, a istovremeno ostavlja prostor za toplinu, humanost i dublje razumijevanje.

Radila sam u Centru za socijalni rad, gdje sam dala otkaz kako bih se potpuno posvetila psihoterapijskom radu. Svakodnevno radim sa adolescentima i odraslima koji se suočavaju s kompleksnim životnim izazovima. Povjerenje su mi ukazale neke od najranjivijih grupa, a imala sam privilegiju da budem podrška i svjedok njihovih unutrašnjih promjena – čak i kada se činilo da promjena nije moguća.

Radila sam i kao vanjski saradnik na Pedagoškom fakultetu u Bihaću, za oblasti psihologije, te sarađivala s brojnim organizacijama i institucijama, poput Save the Children, Mreža neformalnog obrazovanja, i Syracuse University – Maxwell School. Imala sam čast sarađivati i učiti od svjetski priznatih stručnjaka, poput dr. Russa Harrisa. Njegovu knjigu samopomoći "Klopka zvana sreća" prevela sam na hrvatski jezik, a intervju koji sam s njim vodila objavljen je u Večernjem listu.

Ono što je možda važnije od mojih diploma je činjenica da i sama svakodnevno učim kako živjeti – iskreno, nježno, i u skladu s onim što mi je važno. Imala sam privilegiju, iznova i iznova, sjediti s ljudima koji su mislili da su izgubljeni, slomljeni, ili „premekani za ovaj svijet" – i gledati kako se iz te mekoće rađa nevjerovatna snaga. Kada dotaknemo mjesto gdje stanuju naše vrijednosti, ne dešava se čudo. Dešava se život. Autentičan, sirov, neuredan – i dragocjen.

Kada u terapijskom radu dotaknemo najdublje vrijednosti klijenta, to su trenuci koji me podsjećaju zašto radim ovaj posao – jer to je za mene prava snaga ljudske promjene. U terapijskom prostoru trudim se da vidim osobu u cjelini. Ne samo ono što boli, već i ono što je još uvijek živo. San koji se skriva. Čežnju koja nije zaboravljena. Snagu koju možda niste ni znali da imate.

Pored bogatog profesionalnog iskustva, moj lični rad na sebi bio je ključan – pomogao mi je da osvijestim i osjetim vlastitu bol, ali i da pronađem svoj unutrašnji kompas. Vjerujem da patnja, iako neizbježna, može biti put prema onome što nam je u životu najvažnije.

Pored mog obrazovanja i iskustva, možda me je najviše oblikovala moja porodica. Majka sam dvoje djece, i moj dan je često kombinacija suza, smijeha i povezivanja s prirodom, knjigom, jogom – i sobom.

Ne nudim brze odgovore. Nudim prisustvo. Nudim prostor. I vjeru da patnja nije slabost, nego trag – putokaz ka onome što vam je uistinu važno.